Darija Dolanski Majdak

Akademska slikarica

Znakovi vremena

ZNAKOVI VREMENA / Galerija Vladimir Bužančić, Zagreb, 2009.

Kada bismo u jednoj rečenici morali definirati umjetnički svjetonazor i umjetničke strategije Darije Dolanski Majdak sve bi se njezine dosadašnje serije slika mogle precizno svesti na stvaranje i razgradnju složenih simboličkih sustava, kao trajnu temu i preokupaciju umjetnice. Upravo to zapaža i Darko Glavan u predgovoru njezine izložbe Chaos Manager iz 2006. godine: dva sučeljena principa, uspostavljanje i dokidanje sustava.

Darija je, naime, krenula od stilsko-morfološke identifikacije s geometrijskom apstrakcijom i minimalističkom koncepcijom Ellswortha Kellyja, s poljima pravilnih modularno raspoređenih raznobojnih kvadratića, da bi ubrzo, međutim, pokazala kako njezine slike žive sasvim drugačiji život, pulsiraju na mnogo življim frekvencijama, daleko od svih impersonalnih, savršeno naslikanih platana geometrijske apstrakcije i postminimalizma. Umjetnica se nikada nije sakrivala iza savršeno naslikanih nizova kvadratića, nije negirala vlastiti rukopis, potez kista, umjetničko pravo na vidljivi trag egzistencije.

Znak je služio samo kao polazište za mnogo složeniju priču o pokušaju integracije našeg svakodnevnog životnog ritma u višedimenzionalnu stvarnost sve više uronjenu u digitalni svijet, vrlu novu kompjutoriziranu i mehaniziranu inačicu nekad ljepšeg i boljeg života, u sustave kontrole i elektroničkog nadziranja, u digitalizaciju i pikselizaciju emocija, želja i snova. Služe li nam elektronski aparati, video, TV, kompjutor i kamere kao kreativni poligoni za naše usavršavanje ili kao sredstva zaglupljivanja, ograničavanja, nadziranja i više-manje suptilna manipuliranja? Darijine slike pune su etičkih rebusa, i u tomu je njihova ozbiljna umjetnička dimenzija, a ne samo ona prividna, površinska, koja se odnosi na osjećaj za boju i suptilan raspored elemenata na slici prema nevidljivim silnicama polja odabranog formata.

Umjetni high-tech i digitalni svijet, civilizacija koja sve više sliči na kadrove iz Matrixa, u novom je Darijinom ciklusu (za razliku od prethodnog ciklusa Chaos Manager) u manjoj mjeri prikazan kao mjesto u kojemu centri moći okrutno funkcioniraju preko elektroničkih i kompjutorskih sustava kontrole, gdje je pojedinac praktički potpuno zatvoren u zastrašujuću mrežu nadzora. Duhoviti odmak u naslovima djela jasno signalizira optimističu pobjedu ljudskog duha nad pomalo već banalnom elektroničkom erom, nudeći metaforiku koja upućuje na uspostavljanje sasvim novih egzistencijalnih ključeva. Oslobađanje iz okova hladnog elektroničkog svijeta i otuđena gledanja u ekrane visoke rezolucije koji su (nam) zamijenili topli ljudski dodir ipak je suptilno sugerirano u jednoj dimenziji Darijinih novih slika. Jesmo li mi sami postali morem piksela i digitalnih informacija i dali se svesti na elektronički otpad, ili su to tek prerađene i iz neuronskog labirinta uspješno izbačene negativne ljudske misli, emocije i sjećanja, na svakomu je da sam dešifrira – iako umjetnica u novim radovima implicira stvaranje jedne nove razine humanosti.

Iva Körbler