Darija Dolanski Majdak

Akademska slikarica

Slikarstvo - da ili ne

Pokušamo li dosadašnji slikarski opus Darije Dolanski Majdak sagledati u cijelosti, odmah ćemo zapatiti kako je riječ o autorici koja ustraje na prepoznatljivu umjetničkom rukopisu, te promišljenim i jasno definiranim autorskim stavovima. Takvim pristupom, međutim, ona nipošto ne provocira idejnu predvidljivost ili stvaralačku monotoniju, već upravo suprotno. Iz izložbe u izložbu, iz ciklusa u ciklus, Darija – u pravilu se zadržavajući u okvirima geometrijski uvjetovanih formalno-poetskih zadatosti – kontinuirano poduzima male ali znakovite pomake u svrhu sustavnog i stilski nadasve uvjerljivog propitkivanja nekih zanimljivih joj likovnih problema.

Psihologija stvaranja, promatranja i zamjećivanja pritom će, dakako, imati itekako značajnu ulogu. Raniji interpreti njezina slikarstva s punim su ga pravom sagledavali u kontekstu brojnih i raznovrsnih geometrijskih tendencija prošlog stoljeća u rasponu od historijskih avangardi, pa sve do postmodernističkih neo-geo fenomena, istodobno mu pridajući – također ispravno – i nedvojbenu samosvojnost što se ponajprije iskazivala, i još uvijek iskazuje, u stanovitoj emotivnosti koju nam, ukoliko pažljivije promatramo, doista nije pretjerano teško detektirati na većini Darijinih geometrijski osmišljenih kompozicija.

Zapravo, u njenu slučaju možda čak i nije neopravdano posegnuti za jednom naoko besmislenom i kontradiktornom odrednicom kao što je lirski geometrizam. Tbog čega? Darija, doduše, svoje slike neprijeporno shvaća problemski, više tracionalno nego intuitivno, stoga u znatnoj mjeri i egzaktno, ali put do te egzaknosti uvijek će biti obilježen razvidno slikarskim postupcima. Drugim riječima, u njenim geometrijskim strukturama – najčešće će se raditi o različitim varijacijama kvadrata, potom pravokutnika, a katkad i nekih drugih geometrijskih likova ili simbola – ipak nam je moguće, posredstvom suzdržanih, ali ipak vidljivih gesti, kao i sasvim diskretno naznačenih manifestacija teksturalnosti, “osjetiti” živu ljudsku ruku. Malim i vizualno nenametljivim iskazima individualnosti, negdje na razmeđi promišljeno hladne perfekcije i spontane ljudske nesavršenosti, Darija u svoje slike uspijeva, dakle, utisnuti itekako znakovit dašak vlastite osobnosti i temperamenta, te će stoga njihove površine u najvećem broju primjera odisati vizualnim senzacijama koje doživljavamo i iščitavamo kao svojevrsne manifestacije titrave preciznosti.

Najnovija izložba D. Dolanski Majdak također je problemskog karaktera i posjeduje sve netom opisane formalne karakteristike. Njen naziv transparentno i nedvosmisleno otkriva problematiku kojom se umjetnica ovom prilikom primarno bavi. Radi se, dakako, o već desetljećima starom pitanju o svrsishodnosti slikanja, odnosno je li slikarstvo danas na određeni način potrošen i – u usporedbi s različitim ambijentima, instalacijama, video-radovima, performansima, pa i fotografijom – posve anakron medij. Ovo pitanje zasigurno će se nadvijati nad slikarima i u budućnosti, ali već sama ta činjenica ujedno predstavlja i zalog opstanka slikarstva.

Upravo se, naime, u dvojbama i sumnjama u vlastitu svrsishodnost mogu skrivati potencijali iz kojih će slikarstvo, postavi li se prema njima na spravan način, moći crpiti novu snagu i vitalnost. A svojom izložbom Slikarstvo – da ili ne? slikarica Darija Dolanski Majdak upravo to i čini. Ona nam, zapravo, podastire situaciju u kojoj se slika, zadržavajući pritom sve osnovne karakteristike medija, “raspršuje” na određen način “prazni” i “osvaja” prostor izvan vlastita formata te prerasta u ambijent.

Slika, dakle, prestaje biti svijet za sebe te u svoj geometrijsko-koloristički “sadržaj” počinje uključivati i okolnu trodimenzionalnu galerijsku stvarnost. Istodobno, autorica izlaže i jedno platno što ostaje unutar granica dvodimenzionalno tretirana format – moguće ga je tumačiti i kao dio sukcesivna niza, a to znači kao onu istu “ispražnjenu” sliku, ali prije nego su s nje “sišli” mali monokromni kvadrati – na kojoj rješava neke formalno-vizualne probleme, primjerice da se identična koloristička nijansa ne ponovi u jednom te istom redu, kako okomitom tako i vodoravnom.

Ovom izložbom Darija Dolanski Majdak još jednom je uspjela zadržati autorsku prepoznatljivost i pritom nam ponuditi zanimljivu problematiku. I, dakako, sačuvati vitalnost slikanja. Slikarstvo je mrtvo, živjelo slikarstvo!

VANJA BABIĆ