Darija Dolanski Majdak

Akademska slikarica

Skyline

U svojoj konzumerskoj površnosti danas smo, i prije nego što uistinu shvatimo njihovu pravu narav, fenomene i pojave u suvremenoj likovnoj umjetnosti spremni pospremati u određene ladice. Tako zacijelo neće biti rijedak receptor koji će najnoviji slikarski ciklus «Skyline» slikarice Darije Dolanski Majdak – samo zbog nekih njegovih formalnih osobina – doživjeti kao geometrijsku apstrakciju, što je tek djelomice istinito jer autorica geometrijski oblik i sličan vizualni jezik rabi s drukčijom motivacijom i za ostvarivanje drukčijih sadržaja.

U “Skylineu” se ponajprije uočava amivalentnost u autorskom pristupu – apolonijski i dionizijski doživljaj svijeta; na jednoj strani red, na drugoj kaos; eksperiment i dionizijska prpošnost, dinamičnost, bujnost, uzgibanost, uskipjelost, vijugavost i titravost pulsiraju unutar geometrijskog formata koji a priori pretpostavlja red i sklad.

Ovaj uspjeli, konzistentni i osebujni ciklus podastire i svijest – na temelju nove osjećajnosti za konstruktivističke fenomene i nove plastičke intuicije i kromatske konfiguracije – o postojanju različitih procesa jezičke igre, mogućnosti stalno novih putova stvaranja plastičkih struktura, a autorica se neusporedivo više oslanja na ludičko, optičko i perciptivno nego na eduktivni umjetnički jezik, svijet geometrijskih načela, ograničeni geometrijski abecedarij i konstruktivno istraživačko iskustvo svojih predšasnika.

Istraživačkim senzibilitetom, ludizmom, nepredvidljivošću, kromatskim energijama, nepristajanjem na bilo kakva pravila osim podjele polja slike na kvadratni raster slikarica se sučeljava rigoroznosti i samoodgovornosti geometrijske apstrakcije.

Kao dijete svoga doba, slikarica nudi privatnu, samosvojnu i intimnu ideju građenja sustava.

Formalno gledajući, neovisno o bilo kojoj priči iz povijesti umjetnosti, autorica hrli u vlastita istraživanja neoplasticizma i geometrijskog iluzionizma. Postignuća su joj u većoj mjeri posljedica zanosa igre nego metodičkih istraživanja, ispunjena individualnom i personaliziranom osjećajnošću, organizirana i vođena živom plastičkom mišlju i ostvarena marljivim radom.

Njezin postupak građenja slike ne podliježe, kao što je to često puta bio slučaj u povijesnom konstruktivizmu, strogoj matematičkoj ili kalkulaciji ustrojenoj po nekom drugom jednako rigidnu predlošku ili načelu, nego se zasniva na nekoj vrsti intuitivna planiranja. Intuicija tu ima golemu ulogu jer autorica zacijelo, barem u većini slučajeva, ne zna unaprijed ishod svoga slikarskog napora niti izgled budućega konstrukta, svih njegovih mijena i preobrazbi, pri čemu se međusobne funkcije formi ne dovode u odnose čvrstih strukturalnih sustava, nego u odnose slobodne, ali jasne geometrijske harmonizacije.

U «Skylineu» se jedna boja samo jedanput pojavljuje u vodoravnom i okomitom dijelu rastera. Autorica u toj umreženoj strukturi najprije određuje mjesta za sebi omiljene i «jače» boje –crnu, bijelu, crvenu – a potom se dalje, okomito i vodoravno slažu i druge boje. Svaku boju slikarica ponavlja 18 puta i u kadru slike raznobojni kvadrati, životno i veselo, svojom pomalo i ludičkom energijom, zažive u atraktivnoj optičkoj igri, izmiču perceptorovu oku ili mu se pak neki njegovi segmenti izrazitije nameću. Preplitanjem kvadrata, zapravo postupkom njihova prostornog razmještaja, slike dobivaju svoje plošne ili dubinske planove, sve do razigrana, iskričava i pulsirajućega ritma površine slike.

Kada je slika gotova, njezina optički bogata i ritmički razigrana dvodimenzionalna mreža optički opčinjava pereceptora, on na njoj – ovisno o rakursu i kutu promatranja slike, afinitetima, stupnju koncentracije, senzibilitetu, senzibiliziranosti oka itd. – uočava i automatski iz kadra slike izdvaja  određeni kvadrat ili pak skupinu kvadrata. Tako i autorica fiksira, izdvaja i notira uvijek druge kvadrate koji se njoj nameću i postaju prednjim planom slike (primjerice «Coda»), čak i nositeljem njezina manje-više skrivena ili tek decentno nagoviještena sadržaja. Na nekim slikama, primjerice u «Florijanovu čarobnom stroju» i u «Noćnom Florijanu», iz sklopa raznobojnih kvadratića autorica čak izvlači likove koje, dobrano se koncentrirajući i promatrajući sliku iz daleka i malo zažmirivši, možemo razaznati kao nešto figurativno, likove, a sama nazočnost likova sugerira i određenu priču.  

U složenim prostornim konfiguracijama, mnoštvom neočekivanih rješenja, fluktuirajućim izmjenama i labirintičnim strukturama, svojom vibrantnošću, interaktivnošću, dinamičnošću i napetom izbalansiranošću kvadrati stvaraju gotovo kinetičku, gibajuću  i fluidnu površinu slike, a intrigantnim kolorističkim i tonskim izmjenama – u kojima otvara i afirmira energiju svake pojedine boje, tona i nijanse – slikarica ponekad pojačava ritam i iluzionizam oslikane površine i dobiva i efekt dubine i prodora u trodimenzionalnosti. Na slikama poput «School Key» bijeli kvadrati, koncentrirani po sredini slike, kao da stvaraju prolaz u neku drugu realnost, tvoreći pritom i iluziju treće dimenzije. Na slikama poput «Test skale HDMTV», boje i njihovi tonovi slažu u skladu s neprikrivanim asocijacijama – smeđi, zemljani, sivi i zeleni, simbolizirajući zemlju, prekrivaju donju polovicu slike, a vedrije plave i ljubičaste vrijednosti, koje prekrivaju gornju polovicu slike, kao da simboliziraju nebo, s tim da sićušne bijele strjelice («smjernice», kako ih naziva autorica), koje umrežuju sve kvadrate, sugeriraju kretanje energije s neba na zemlju. Situacija postaje još kompleksnijom u «Smjernicama», slici-rebusu, gdje smo svjedoci kretanja strjelica u različitim pravcima, ritmom koji uvjetuju slova i brojke porazmješteni na obrubu slike.

Dok je u novijih konstruktivista, primjerice onih koji su izlagali na izložbama međunarodnog pokreta Nove tendencije, sve na slici bilo rješavano perfekcionistički,  precizno i minuciozno, gotovo savršeno, strojno, anonimno, ne samo bez traga geste, nego i bez vidljiva poteza kistom, u ciklusu “Skyline”, koji nije oslobođen estetske artificijelnosti, i te kako je nazočna utišana, ali zato ženski profinjena gesta.

Izložba – zapravo pravi mali vizualni spektakl – potvrđuje Dariju Dolanski Majdak kao uvjerljiva i zanimljiva slikara, a istodobno je i potvrda stvaralačkog načela da – ako je slikar maštovit i energičan – treba stvarati u skladu s vlastitom osjećajnosti i duhovnosti doba u kojoj živi, u vlastitoj kolorističkoj kombinatorici, iz vlastitih saznanja o ravnoteži, skladu, energiji boja i mirenja njihovih energetskih naboja na površini slike te na temelju spoznaja o tomu za što sve mogu poslužiti određeni kromatski i tonski odnosi, iz uvjerenja da i u suženu repertoaru geometrijskih oblika, kakav si je nametnula, sveudilj postoje neslućene mogućnosti neoplastičkih varijacija i neslućenih sklopova i rješenja.

Ivica ŽUPAN