Darija Dolanski Majdak

Akademska slikarica

Oblaci tmasti i bijeli svijetle noću

“OBLACI TMASTI I BIJELI SVIJETLE NOĆU”
(Naoko igra i šala, a zapravo vrlo ozbiljna stvar – sinegdohična poetika!)

     Nedavno me zatekla konstatacija jedne mlađe talentirane slikarice: “Kako danas slikati kada je već sve naslikano, kada se nema što novo kazati, čemu štafelajno slikarstvo u eri kompjutera, informatike, virtualnog i sličnog. Nemoguće je u četverokutu platna stvoriti novi svijet. Novi svijet je negdje drugdje…” Gdje je zaboga taj novi svijet, koji je to novi svijet? Je li novi svijet besmislena egzibicija, eskapada, negiranje svega (od prije), ili čak negacija same negacije? Da li apsurd može postati smisao? Možda i može, ali za Dariju Dolanski Majdak sigurno ne!

     U umjetničkom izrazu na koncu konca i nije važno kako je i što naslikano, nego tko je to učinio, naslikao, ispjevao, sročio; sa(u)činio! (Picasso). Stvar je u “duhovnom supstratu” kojeg netko ima ili nema, ili ga ima ovakvog ili onakvog, oskudnog ili raskošnog, posnog ili plodnog. U “moći supstrata” leži šansa domašaja, ili tek dodira univerzalnog.

     Darijin “supstrat” je bez sumnje svojevrstan, raskošan, pomalo nesvakidašan, izvoran par excellance. (Vjerojatno stvar gena!). Ovaj njezin “dnevnički zapis” od trideset i pet ostvaraja malog formata možemo okarakterizirati intimističkim, “ženski” senzibilnim, duhovitim, šaljivi, dosjetljivim, persiflažnim, pokušajno “autističkim”, pomalo ironičnim – ali bez sumnje prvenstveno raskošno likovno, slikarski oživotvorenim. Svaka os tih trideset i pet slika (sličica) odiše svojom posebnom individualnosti, svaka je svijet za sebe, a opet sve zajedno tvore “rečenične nizove” jedne zanosne priče, i “čitajući” ih, svaki put smo iznenađeni i zatečeni.

     Likovna komponenta nije ilustracija teksta, niti je tekst objašnjenje likovne komponente. Odnos tih dvaju elemenata je svojevrsna simbioza. Jedno drugo podupire i nosi u sinegdohičnom smislu. To su “iskrice” svakodnevnih misli, primisli i promisli. Koji put akcidentne impresije-ekspresije, a koji put slijed filozofičnog odnosa prema svijetu (i u svakodnevici senzibiliziranog doživljaja) – sugestivna “haiku-alna” interpretacija humaniteta i zaljubljenosti (u ljepotu svijeta). Ili jednostavno, Darijini ostvaraji su afirmacija likovnosti u globaliziranom svijetu danas, (u umjetnosti) prvenstveno sklonom degradaciji i negaciji (gotovo svega). Ona je potcrda da likovnost i danas ima smisla i da se može “štafelajno slikati”. Njezine “sličice” su šamar svim (likovnim) psovačima života, bez obzira što takvi to neće shvatiti: (“Zašto se ti ženo radije ne primiš kuhače…!”: reče joj jednom gospodin D. G., naš uvaženi kunsthistoričar, poznavalac suvremene umjetnosti.)

     I ponovo, nije važno što, kako i zašto! Važno je da je to Darija Dolanski Majdak kojoj su poznate neke tajne. Kao na primjer – zašto “oblaci tmasti i bijeli svjetle noću”, ili koji je razlog da “veselje čeka noćne ptice”, ili zbog čega “djeci ne treba prati usta”, ili kako to “dijatomeje i radiolarije čuvaju svoj dragocjeni klorofil u staklenim kutijicama…”

     I na kraju, Darija ipak vrlo dobro zna što, kako i zašto! Na nama je da slutimo i da se radujemo, da budemo otvoreni za ljupkost života i svijeta. Ipak je to vrlo ozbiljna stvar!

IVAN OBSIEGER

“Atelijer Lučko”, travanj 2001.