Darija Dolanski Majdak

Akademska slikarica

Labirint

„LABIRINT“ – Galerija Modulor

Promatrajući slike Darije Dolanski Majdak iz ciklusa u ciklus, nameće mi se misao britanskog kipara Anthonya Gormleya da je umjetničko djelo točka između onoga što je prethodilo i onoga što će nastati. U vremenu kada niti metier, niti estetika nisu označitelji umjetničkog, kvaliteta rasta i razvojne mijene, ne u linearnom već u organskom smislu, upravo onom u kojem se otkriva zajednička priroda svih bića, a time i autentična spoznaja, uvjerljiv je argument umjetničke vjerodostojnosti. Inteligentni, više ili manje duhoviti trikovi kao i pomodarsko kopiranje aktualnih svjetskih trendova na tom se tlu rasplinjuju u svojoj lakoći i neuvjerljivosti. Darija nikada ne skače s teme na temu, već svaki novi ciklus gradi na onome što mu je prethodilo: sjeme rođeno u jednom trenutku klija u narednom, da bi u nekom potonjem postalo plod – nova slikarska tema. Njene slike nisu inačice Mondrianovih i van Doesburgovih neoplsticističkih konstrukcija. U Darijinoj geometrijskoj apstrakciji prepoznajemo uvijek neko načelo koje se dosljedno sprovodi, da bi potom u istom radu uspostavljeno načelo bilo negirano. To «uspostavljanje i dokidanje sustava» (Darko Glavan) otkriva u radu umjetnice dva suprotna slikarska postupka: konstrukciju i dekonstrukciju. Dekonstrukcija je čin provokacije vlastita stila sučeljavanjem suprotnih slikarskih postupaka.

Kada se platnu obraća kao obojenom slikarskom polju kojeg konstruira kvadratnim modulima, suprotstavlja mu elemente koji s jedne strane dokidaju modularni sustav, a s druge sučeljavanjem kompozicije i obojenog polja. Prostornosti dobivenoj tonskim gradiranjem kvadratnih modula suprotstavljen je efekt čiste plohe obojenog kvadrata, pojedinačnog ili ulančanog u „trake“ kao i iluzioniranje tijela, npr. kugle. Stvaranje i dokidanje sustava otkriva Darijin istraživački slikarski nerv, koji se potvrđuje iz ciklusa u ciklus. Odvajanje podloge od elemenata kompozicije koji postaju motivi slikarskih priča za čije nam čitanje Darija daje upute naslovima slika, znakovima ili riječima na slici, ili pak samo naslovima ciklusa, izrazit je iskorak od postslikarske apstrakcije ka znakovnom, semantičkom čitanju slike i time pomak ka konceptualnom.  Darija u Labirintu ne konstruira kompozicije tonskim gradacijama, već sučeljavanjem obojenih pravokutnih ploha i traka. Unatoč jasnom i preciznom razgraničenju obojenih polja karakterističnom za slikarstvo oštrog ruba, uslijed tretiranja podloge kontroliranom gestom stvara se efekt titravosti te dolazi do stanovitog fuzioniranja energija obojenih polja. Obojeno polje, prostor zadan formatom ili četvorina u četvorini kao prostor u prostoru, je pasivno i statično, čemu se suprotstavlja pokrenutost meandrirajućih traka. U svojoj pokrenutosti one nameću ideju staze, puta i kretanja.

Kada započinje novi ciklus slika, Darija ne zna kamo će je odvesti put kojim je krenula. Poput misli i osjećaja koji se roje jedni za drugim, moguće je slijediti svaki čas novu misao i izgubiti se labirintu svojih mentalnih sadržaja. Slijediti samo jednu misao zahtijeva koncentrirani napor i ustrajnost, jer svaki čas nova misao otvara neki novi put. Zastati na trenutak u prostoru koji se na putu otvorio, je kontemplacija u crvenom, ljubičastom, zelenom, modrom… U odnosoma pasivnih obojenih polja i aktivne trake stvara se kontrapunkt mirovanja i kretanja. Labirint je simbolična struktura koja se javlja u svim drevnim kulturama. Ima jedan ulaz koji je ujedno i izlaz, te stazu koja vijuga ili više puta skreće i vodi do jednog središta. U labirintu nema dvojbi jer je jedina mogućnost izlaska pronalaženje njegova središta.  On je sveti prostor i sveto mjesto. Čovjek kao osjetilno, osjećajno i misaono biće u svojoj nutrini nalik je labirintu, stoga ne čudi da je to simbol podsvijesti. Ulazak u središte vlastitog bića nemoguć je bez susreta s najskrivenijim podsvjesnim sadržajima pa često izaziva strah u ljudi. Drevni grčki mit o Arijadni i Tezeju upravo priča o tom strahu uobličenom u strašnog Minotaura koji boravi u središtu labirinta u Knososu na Kreti i ubija one koji u njega uđu. Ovladavanje strahom i spremnost na borbu s (vlastitim) demonima jedini je način osvajanja tog središta. Lutajući periferijama vlastite svijesti zaobilazimo istine o sebi, o uzrocima vlastitih duševnih stanja i gomilamo samorazarajuću energiju. Labirint je arhetip direktnog iskustva vlastite unutrašnjosti. On je metafora životnog puta shvaćenog kao duhovnog putovanja, puta u središte najdubljeg sebe i povratak svijetu s razumijevanjem tko smo uistinu. Labirint je struktura koja aktivira intuitivne, imaginativne i kreativne sposobnosti ljudskog uma. To je ona pasivnija i receptivnija strana čovjekove psihe, upravo ona koja je odgovorna za umjetničke sposobnosti pa ne čudi da je mitski grčki labirint izgradio upravo arhetip umjetnika Dedal.

Darijini meandri putuju iz slike u sliku, mijenjajući boje, formate i kompozicije… Labirintima je vodi Arijadnina meandrirajuća nit koja na svakom zavoju puta u bogatstvu mašte otkriva neke nove likovne situacije. S labirintom postoji samo jedna mogućnost izbora, ući ili ne. Ostati vani ili krenuti putovanjem kroz vlastito biće? Darija je odabrala ovu drugu mogućnost, jedinu mogućnost za suvremenog Dedala.

Anita Zlomislić