Darija Dolanski Majdak

Akademska slikarica

Horror Vacui

Horror Vacui

Darija Dolanski Majdak koloristički intenzivnim spektrom boja u gradacijskom kontrapunktu prema verbo-vizualnim suptilnim odnosima jednog ili dva tona, računalnim ispisima interpretira svojevrsnom virtualnom retrospektivom dosadašnji slikarski ulog, nagon, htjenje i svjetonazor odražen slikom. Danas kada se u sklopu digitalnog doba i rasplinute umjetnosti čudimo konvencionalnoj slici – tko danas uopće slika – umjetnica proširuje granice slikarskog izraza usporednim stvarnostima u kojima ispis zamjenjuje konvencionalno ulje na platnu ili akril. Očito da je važniji sâm pojam imaga, slike kao predodžbe o svijetu: nutarnjem i vanjskom.  Posve je nevažno je li slika proizvedena  konvencionalnim sredstvima: kistom, bojom na platnu, ili je taj dio posla obavljen pomoću miša, računala i printera.

Kolažiranjem i interpretacijom prethodnih ciklusa spojenih u osobni slikarski hibrid straha od praznine svijeta i sebstva, Darija ciklus Horror Vacui temelji na strukturi Svijeta kao labirinata, gdje se niz povezanih kadrova stapa u beskonačnu sekvencu vlastitog putovanja unutarnjim stazama bića satkanih od snova i nesvjesnog, mirisa i dodira: sjećanja – složenoj strukturi ljudske  psihe u kojoj se isprepliću i sažimaju san i java. Nazivi slika, poput Deep Blue, Deep Sea i Deep Secret dopunjavaju vizualne predodžbe duhovnih stanja i putokaz su autoričinih ekološko-humanih stremljenja. Veliko plavetnilo film i slika je koju svatko može imaginacijski i iskustveno doživjeti i prepustiti se snazi prirodnog reda stvari, ali i snazi autoričine slike. Upijanje dubokog plavetnila u kristalnim gradacijama privlači i apsorbira promatrača u ambis, u dubine čovjeka i svemira ispod pragova razuma i svijesti. Na tim finim razinama nastaju autoričine vizije koje duguju ponešto uzorima koji su težili skladu i harmoniji poput: Kleea i Mondirana.  Suprotstavljeni ciklus Oblaci temeljen je na plakatno-grafičkoj vizualizaciji teksta i slike koji zajedno odašilju poruku, kao i šetnjom vlastitim svijetom poezije, glazbe (Clash, Train in Vain) i likovne umjetnosti (Fovizam), odnosno osnovnog svjetonazora. Taj svijet intelektualan je i emotivan, začudan. Sazdan od oblaka i pomrčina, boja i Zvijezda, ali i od Dade i promjene, smrti i starosti. Iako uz gledanje zahtjeva i čitanje, ciklus odražava retrospektivni iskaz vlastitog života u glazbi, prirodi i umjetnosti koju umjetnica poput prtljage nosi sa sobom. Veselo i zaigrano tumačenje svijeta slikopisnim predstavljanjem i upečatljivim porukama koje se listaju poput dnevnika u slikama. Vlastito i nenametljivo ogoljivanje dovodi do sukusa osjećaja, misli, želja, fantazija…umjetnice i predstavljeno je slikom. Naknadnom rekreacijom i uvidom otkrivamo cijeli jedan život. A to u umjetnosti nije malo.

Željko Marciuš