Darija Dolanski Majdak

Akademska slikarica

High Tension

Varijanta 1

Razmišljanje o opusu Darije Dolanski Majdak započet će krajnje osobnom asocijacijom: njezine su slike poput ljudi koji na prvi pogled djeluju visoko intelektualno, promišljeno, sređeno, čak pomalo hladno i «cerebralno», bez previše emocija (ili s njihovom savršenom kontrolom), dok se u nekom trenutku poznanstva ne dogodi neka (metaforička) pukotina, koja nam najednom otvara pristup do pravog lica takvih ljudi; iza pomno odnjegovane maske najednom otkrivamo nevjerojatan raspon emocija, mekoću, empatiju, ranjivost i posebno maštu… Upravo je to ono što u svom ljudskom totalitetu osjećamo na Darijinim slikama: iza rigorozno odnjegovane i sustavno sprovedene geometrijske koncepcije serijalne, modularne akumulacije pravilnih kvadratića čije je mjerilo u novom ciklusu slika umanjeno (2,5×2,5 cm), očitavamo vrlo slojevit, višeznačan i ambivalentan slikarski sustav mišljenja. Njezino je slikarstvo natopljeno asocijacijama i emocijama, i svim je slikama imanentna priča (referencijalnost) koju individualno očitavamo i «downloadamo» u značenjsko-vizualnom polju slike.

Darijin opus idealno naznačuje kako su upitna i neprecizna stilsko-terminološka određenja koja smo zatekli u naslijeđe. Naime, promatrajući njezine slike nameće se precizna bliskost u ishodištima sa slikarstvom obojenog polja, odnosno, post-slikarskom apstrakcijom te jednom njenom mogućom dimenzijom – impersonalnošću polja slike. No, čak i kod Ellswortha Kellyja, čije se slikarstvo navodi kao impersonalna anticipacija minimalizma na vrhuncu apstraktnog ekspresionizma u Americi, postoji značenjski svijet slike (također sustavi precizno obojanih kockica) apstrahiran iz uličnog reklamnog plakata i umjetnikove svijesti o dubokoj povezanosti slikarstva i arhitekture. S druge strane, pojam slikarstva obojenog polja podjednako pokriva svoj lirsko i geometrijsko-apstraktni smjer.Darijino slikarstvo definitivno posjeduje i lirsku komponentu. Idemo li još dalje, otkrivamo kako za nevjerojatan broj umjetnika s ove i one strane Atlantika možemo reći da pripadaju post-slikarskoj apstrakciji! Zapravo, sve do sadašnjeg trenutka, i do naših regionalnih prostora.

Slikarstvo obojenog polja ne tezi nuzno plošnosti slike i ukidanju dubine, kako bismo iz terminološkog određenja mogli zaključiti. I kod Darije iza identično-različitih mreža kvadratića vidimo kako se pred nama otvaraju dubinski, vrlo stupnjevani prostorni planovi, stvoreni vrlo iznijansiranim stupnjevanjem i kombiniranjem tonskih nijansi «Peti element». Darija iza pomno odnjegovane geomerijsko-kolorističke matrice hvata, upisuje i utiskuje mentalne i emotivne projekcije (slike) suvremenog urbanog života, suvremene tehnologije (na jednom vizualnom nivou neke njene slike djeluju poput krivulja za visoke i duboke tonove na HI-FI komponentama!), vreve poslovnih ljudi, šumova u komunikacijskom kanalu gdje ljudi toliko brzo komuniciraju da se njihov razgovor svodi na neartikuliranost… no uvijek se preko pulsirajućih polja boje koji često podsjećaju na kaotičnu prometnu situaciju virtualne ulične mreže iz filma ponovno vraćamo fino uravnoteženom svijetu emocije, intelektualne igre i matematičke logike.

Apstraktna dimenzija ovoga slikarstva dogodila se postepenim sustavnim apstrahiranjem pojavnog svijeta na beskonačni niz kvadratića, ali i optičkim efektom transformacije, prikrivanja pravog identiteta naslikanog prizora, odnosno, pretvaranjem stvarne slike u zaštićeni identitet viđenoga, u mrežu kvadratića («as seen on TV»).

Daleko od bilo kakvih impersonalnih odrednica, slikarstvo Darije Dolanski Majdak doseglo je onaj stupanj slikarskog iskustva i zrelosti, u kojem počinjemo govoriti o prepoznatljivu identitetu umjetnice, bez potrebe pozivanja na neke stilske pravce, škole ili imena (razina identifikacije). Iznimno višeznačan, njezin slikarski svijet sažima u sebi sva ljudska emotivna stanja i raspoloženja, reakcije na stvarnost i okolinu u kojoj djeluje; od iritacije i neslaganja do nabijenošću pozitivnim emocijama, od uma koji stalno nešto broji, raspoređuje i sklapa do meditativnog, terapeutskog  «prerađivanja» stvarnosti, i s neizvjesnim rezultatom samo djelomično unaprijed zadane i precizirane slikarske mrežne matrice, ovdje se zbiva stalna mijena. To je živi svijet kojem niti crno-bijela serija slika s mnogo fino tonski moduliranih sivih  ne moze utišati i umanjiti fluktuaciju zivotne energije.

IVA KÖRBLER

IVICA ŽUPAN – OSVRT ZA “KONTURU

I prije nego je potpuo iscrpila mogućnosti ciklusa «Skyline», slikarica Darija Dolanski Majdak kreće u nova istraživanja i u Izložbenom Salonu Izidor Kršnjavi predstavlja se izložbom «High Tension», koja obaseže radove nastale daljnjim razvojem ciklusa  «Skyline», ali i potpuno nove proboje. Neovisno o bilo kojoj priči iz povijesti umjetnosti, autorica hrli u vlastita istraživanja neoplasticizma i geometrijskog iluzionizma, i, težeći intuitivnoj utemeljenosti egzaktnih formalnih i  prostornih mjerila, zakoračuje u avanturu stvaranja vlastita leksika.  Postignuća su joj u jednakoj mjeri posljedica zanosa igre, čak opsesije i nužnosti, kao I metodičkih istraživanja, ispunjena individualnom i personaliziranom osjećajnošću,organizirana i vođena živom plastičkom mišlju i ostvarena marljivim radom. Kao što “Skyline” čini bogata i intenzivna rešetkasta konstrukcija-ispuna, mreža raznobojnih kvadratića identičnih veličina, dinamičan i ritmičan pattern snažna optičkoga, promjenjivoga i kinetičkoga dojma, tako po istom gradbenom načelu slikarica na prvim radovima iz ciklusa “High Tension”, sada iz akromatskih površina – izdvaja kvadratične bjeline iz kojih se pomaljaju zameci likova, koji čak stvaraju i određenu priču. Razvijajući dalje ciklus, slikarica se odriče uloge boja i oslanja se samo na nizanje crnih i bijelih sklala, pri čemu npr. likove postupno reducira samo na prikaze njihovih očiju (odnosno,  likovi, tj. oči izranjaju iz tokova skala)  Radi se o dosljedno postavljenoj i konzekventno sprovedenoj geometrijskoj koncepciji serijalne, modularne akumulacije pravilnih sivih kvadratića, tonski fino moduliranih, čije je mjerilo u novom ciklusu slika umanjeno na dimenzije 2,5 x 2,5 cm. Na jednoj površini autorica odredi bijelu i crnu boju i na osnovi njih se potom razvijaju skale, koje se, u nevjerojatnoj pokrenutnosti i istodobnim protocima i plazmatičnosti svojih akceleracija, povremeno i u očitovanjima nalik bljeskovima elektronske slike, naizmjence nižu. Na svakoj je slici uvijek samo jedan dio skale pojačan ili utišan, a mogućnosti kombinacija kretanja skala gotovo su neiscrpne.U prostornim konfiguracijama, istodobno jednostavnim i složenim, fluktuirajuće izmjene i labirintične strukture, mnoštvom neočekivanih rješenja vibrantnošću, interaktivnošću, dinamičnošću i napetom izbalansiranošću skala, stvaraju gotovo kinetičku, gibajuću  i fluidnu površinu slike, a intrigantnim tonskim izmjenama – u kojima otvara i afirmira energiju svakoga pojedinoga tona – slikarica ponekad pojačava ritam i iluzionizam oslikane površine i dobiva i efekt dubine i prodora u trodimenzionalnosti.

Na geometrijsko- kolorističkoj mreži/matrici po dimenzijama identičnih, ali tonski različitih kvadratića očituju se stupnjevani prostorni planovi, stvoreni kombiniranjem tonskih nijansi, na kojima se mogu iščitati različite poruke i komentari suvremena urbanog života u kojemu elektronika, posebice elektronski prijenosnici ljudske komunikacije, ima sve veću važnost. Možda su ove slike uprizorenje autoričina doživljaja fluktuacije životne energije ili pak raspačavanja informacije elektronskom slikom, e-mailom ili prijenosa ljudskog govora mobilnom telefonijom, onoga što se događa u nevidljivoj, a tako izazovnoj propulzivnoj pozadini tih radnji, onoga što se kao nama vizualno uskraćeno bešumno širi elektronskom plazmom? «Apstraktna dimenzija ovoga slikarstva dogodila se postepenim sustavnim apstrahiranjem pojavnog svijeta na beskonačni niz kvadratića, ali i optičkim efektom transformacije, prikrivanja pravog identiteta naslikanog prizora, odnosno, pretvaranjem stvarne slike u zaštićeni identitet viđenoga, u mrežu kvadratića (‘as seen on TV’)», piše o tomu u kataloškom tekstu Iva Körbler. Istraživačkim senzibilitetom, ludizmom, nepredvidljivošću, jedinstvenom kromatskom energijom, nepristajanjem na bilo kakva pravila, osim podjele polja slike na kvadratni raster, slikarica se sučeljava rigoroznosti i samoodgovornosti geometrijske apstrakcije.

Izložba – zapravo pravi mali vizuelni spektakl – potvrđuje ovu autoricu kao uvjerljiva i zanimljiva slikara, koji – kao dijete svoga doba –  nudi vlastitu, privatnu, samosvojnu i vrlo intimnu ideju građenja sustava, pri čemu  njezin konstrukt ne želi sebe afirmirati kao definitivan, okoštao vrijednosni sustav, nego, dapače, kao svijest – na temelju nove osjećajnosti za konstruktivističke fenomene i nove plastičke intuicije – o postojanju različitih mogućnosti i stalno novih putova stvaranja plastičkih struktura.