Darija Dolanski Majdak

Akademska slikarica

Forever skyline blue

DARIJA DOLANSKI MAJDAK
AND FOREVER SKYLINE BLUE

PUNINA SAMOĆE

Za mene … oblik nikada nije apstraktan; on je uvijek znak nečega: on je uvijek čovjek, ptica ili nešto drugo.

MIRÓ

 POLOŽAJ U VREMENU – Miróovo djelo je lirska tišina u epohalnoj buri.

(Vlado Gotovac: MIRÓ ILI SLOBODA BAJKE)

 Koncem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća začinje se umjetnička “renesansa” moderniteta (Van Gogh, Cézanne, Picasso, Kandiski itd, itd.) koja, može biti, već tada nosi klicu današnjeg svojevrsnog rasapa, destrukcije i diskontinuiteta u postmodernitetu. Postmoderniteta koji, da tako paušalno kažemo, košmarno prevrednuje sve vrijednosti ili možda točnije, obezvrijeđuje, nivelira i degradira. Istovremeno gubi bilo kakvo središte i vertikalu bilo koje vrste. Univerzalno ljepilo je popustilo i sve (svaka duhovnost) se ljušti na sve strane bez reda i sustava. Dokimološki sve je na nuli, bilo gdje ili nigdje! Oni rijetki koji pokušavaju iskoračiti u duhovnu obnovu, proglašavaju se retrosentimentalistima, fosilnim ostacima prevladane zaljubljenosti i resantimana. U igri su oni koji proizvode frapantne frapee u kvazi-sentimentalizmu, kvazi-metaforijama, performizmima, instalaterstvu, ready-made-izmu i sličnim insajderskim kalamburama. Blago rečeno, na djelu je nesporazum, dezorijentacija i često banalna prijevara i pljuska bilo kakvoj konzistentnosti, da ne kažemo autentičnosti. I, zaključak slijedi – UMJETNOST je mrtva /sic!/. No, zaboravlja se da je Umjetnost indiferentna, rezistentna na atake s bilo koje strane i s bilo kojom namjerom dolazili. Notorno je nedodirljiva, neuplivna! Ako je uistinu, nije sluškinja i ne može se upregnuti ni u što. S druge strane, nije osviješteno, a što je tragično, umjetničko u čovjeku je zalog za sadašnjost i još više za budućnost, ono je možda jedina nada, jedinstvena šansa!

U takvom umjetničkom svjeto-zazoru Darija Dolanski Majdak pokušava utvrditi svoje kreativno mjesto, svoj kredo u znaku i zauvijek plave nebeske crte. Način na koji to pokušava i ostvaruje je svojevrsna reduktivnost, ne na Miróovski svjetozor lirske tišine, već prije na Mondrianovski zaigrani boogie-woogie-zam formalne geometrizacije onoga što možda i nije geometrično, naročito kada je u igri rast strasti za primarnom ljepotom  glavne misli dubokog plavog, zamalo zelenog u magičnom Du, pješčanom Vu. Ne radi se o redukcionizmu radi dostizanja likovne sukcesivnosti ili sukusa, što vrlo često dovodi do dramatičnog ohlađivanja senzusa, već, naprotiv, na tragu smo pregnuća prema vrelom poetizmu. Ista je svrha poetskih naslova slika* kao integralne komponente cjeline. Tu se pokreće Punina samoće glavne misli, duboke zemlje, kuc-kuc plavo – bravo ja, sretan ti, nedostaješ mi! Samoća je pola /likovnog/, a čistoća /iskrenost/ druga polovica kreativnog zdravlja! Darijina čistoća likovnog izričaja neprikosnovena je, radikalna, pomalo začudna, neočekivana – tajanstveni snijeg!

Za Dariju oblik nije apstraktan, no nije ni ptica ni čovjek. Obavezno je nešto drugo ili točnije Drugo-Isto ili tek Prvo-Moguće! “Takav slikogradbeni princip protumačen je kao upozorenje da lako čitljiva vizualna činjenica nužno ne podrazumijeva i jednoznačnu ‘poruku’. (…) U svijetu nejasne etike i estetike, sumnja i vjera u ideale mogu se oličiti samosvojnim simboličnim likovnim jezikom…” (Darko Glavan) To je samotno pregnuće, scientia poesie, iskorak i nepristajanje na globalizacijsko košmarno niveliranje na plošnozemsko (K. W.) i destruiranje svakog pokušaja orijentiranja na stožernu okomicu kolikogod ona bila začinjena elementarnom sumnjom, štoviše! “To su ‘iskrice’ svakodnevnih misli, primisli i promisli. Kojiput akcidentalne impresije-ekspresije, a kojiput slijed filozofičnog odnosa prema svijetu (i u svakodnevici senzibiliziranog doživljaja) – sugestivna “haiku-alna” interpretacija humaniteta i zaljubljenosti (u ljepotu svijeta). (I. O. uz izložbu “Oblaci tmasti i bijeli svijetle noću”, 2001) Glavna misao je jutarnji komadić jednog osebujnog, iskrenog i autentičnog slikarstva u aktualnom kaosu!

Atelijer Lučko, travnja 2008.

Ivan Obsieger