Darija Dolanski Majdak

Akademska slikarica

Duboko Ž

Darija Dolanski Majdak posljednjih godina pomoću karakterističnih serijalnih akumulacija pravilnih kvadratića – usustavljenih u okomice i vodoravnice – kreira inačice složenih i nadasve atraktivnih neoplasticističkih slika. I na radovima kojima se predstavlja na izložbi «duboko Ž» ponovno je stvorena bogata i intenzivna rešetkasta konstrukcija-ispuna, mreža kvadratića identičnih veličina, ali različitih akromatskih nijansi. Harmonični redovi tonski riješenih kvadratića uzastopna tijeka «kreću» se okomitim i vodoravnim vrpcama istovjetnih širina koje se izmjenjuju duž cijele površina formata slike, pri čemu se stvara dinamičan i ritmičan pattern snažna optičkog dojma.  

Darijin noviji ciklus slika individualniji je, subjektivniji i opušteniji od recentnih ciklusa “Skyline” i “High Tension” kojima se posljednjih godina predstavljala zagrebačkoj i riječkoj publici i još emancipiraniji od iskustava konstruktivista, posebice nepolasticista poput Mondriana i van Doesburga.

O Dariji se može govoriti kao o apstraktnoj slikarici koju zanimaju isključivo odnosi između oblika i boja u likovnom prostoru.

Slikarska mrežna matrica tek je djelomice – i to u početnom stadiju – unaprijed zadana i precizirana; utemeljena je na matematičkoj logici i progresiji. Ženska intuicija ovdje ima golemu ulogu jer autorica zacijelo, barem u većini slučajeva, ne zna unaprijed ishod svoga slikarskog napora, niti svih njegovih mijena i preobrazbi. Darijina je atraktivna struktura, dakle, najvećma proizvod autoričine proizvoljnosti i nadasve ženske intuicije, što je posebice naglašeno i u samom nazivu izložbe “duboko Ž”, čija se referencijalnost – tako iščitavamo ovu izložbu- odnosi na žensku intuitivnost, senzualnost i profinjenost.  

Naime, samoodgovornost što si ju je Darija svojedobno nametnula sve više popušta i ona je danas sve opuštenija slikarica i kontrolirana i svjesna organizacija površine i geometrijska proračunatost na ovih pet slika popušta pred slikarskom intuicijom, zaigranosti, improvizacijama u samom procesu rada, pri čemu određeni udjel može imati i slučaj.

Velik broj fluktuacija uzavrelih i uzgibanih kvadratića, pauza, cezura, njihovih spiralnih okreta i zaokreta, promjena smjerova njihova kretanja, dojam horizontalne i vertikalne energije, preplet i koloplet linija, gusta pravilna mreža samo djelomice objašnjavaju ovaj opus. Značenjsko-vizualna polja ovdje nastaju iz autoričine uključenosti u umjetnička i šira duhovna gibanja svoga vremena. I najnovije slike, koje su, čini se, tek započeta strukturalna i koloristička istraživanja iz kojih se dalje mogu razvijati novi ciklusi slika, stvaraju most između klasičnoga geometrijskog izraza i suvremene teksture koja upućuje na računalni raster u gigantiziranoj predstavi.

U svom dinamičnom meandriranju ukrštene se linije danas ne doimaju kao tradicionalni neoplasticizam, nego se u svojim neuhvatljivim putanjama i akceleracijama, doimaju kao detalji tehnologija današnjice, gledani kroz filter kvadratnog mozaika pixela, kibernetika, primjerice računalna animacija, beskonačni printovi iz cyberspacea,  neuronski putovi velikih računala ili su nalik labirintičnim sustavima elektroničkih prijenosnika čije bi skrivene sadržaje tek trebalo dekodirati.

Još atraktivnije postavljene okomice i vodoravnice u dinamičnom meandriranju, u neuhvatljivim putanjama, kao da se međusobno ispresijecaju brzinom elektronske plazme čija logika ritmova nama nije razumljiva. U omeđenu i formatom slike ograničenu prostoru djela na senzibilan se način stvaraju dimenzije prostranstva i vrlo senzibilizirane pokrenutosti, pa čak i iluzija prostora i pokreta.

            Atraktivan sustav pulsirajućih polja u svom kretanju okomicama i vodoravnicama kao da vizualizira Darijin doživljaj onoga što se događa u nevidljivoj, a tako izazovno propulzivnoj pozadini informatičkih radnji, onoga što se – kao nama vizualno uskraćeno – bešumno širi elektronskom plazmom. Stvara se osjećaj da uzavrele tonske linije poput plazme pulsiraju platnom i da čak, prislonimo li dlan na platno, možemo oćutjeti njihovu propulzivnost i brzinu frizova.

            Po tri bijela «A» kvadratića, pažljivo razmještena na tri različita vodoravne razine na površini platna, tvoreći trokut i akord, ishodište su, «pozitivno» ili «visoko» i formalno počelo rada. Od njih kreću akromatske tonske skale zrcalno u oba smjera, gore i dolje, dok se ne sastanu u crnom «dubokom Ž» kvadratiću – to je novo, «negativno» ili «duboko» središte svake skale. Ovom crnom središtu pridružuju se lijevo i desno po jedan bijeli «A» kvadratić i tu priča počinje ispočetka. U tom trenutku improvizacija postaje nadmoćna strogom sustavu, skale se ne kreću po cijelom platnu, nego ostavljaju mjesta pozadini, koja i sama, gradirajući od bijelog do crnog, označava uzlet iz dubina prema nebeskoj liniji. U akromatske, duboke i tajanstvene, dinamične okomite skale sada su se uplele vesele, kratke, otvorene, vodoravne kromatske skale, te poneki crno-bijeli križić, tj. zvjezdica (tirili-zoo). Police Party nadrealistički je ples triju likova: predvodnik je vesela crna spirala koju prate i pridržavaju dvije savjesne bijele okomite tonske skale, zatim tu su još i dvije okomice, jedna žuri prema dolje, druga gore. Događaj omeđuju dva šah-stupa. Pozadina je beskrajna i bezvremenska…

objašnjava Darija logiku skala.

           Darija ni ovaj put ne odolijeva napasti boja, njihovoj toplini, živosti i ekspresivnosti. U inventivnoj igri okomica i vodoravnica na kvadratićima se decentno pojavljuje boja, u agresivnoj opoziciji bijelom, crnom i sivom, ali i u suptilnim kolorističkim nijansama plavoga koje se odvajaju od sivog tona. Negdje Darija ubacuje kvadratiće svjetloplave, drugdje i po koji kvadratić crvene, žute i zelene i tako razbija akromatsku cjelinu.

Ali, odabir boja i njihovih nijansi ovdje nije plod sustavna, nego, dapače, intuitivna odabira; boje se slažu mimo neoplastičkih i bilo kojih drugih načela slaganja boja – isključivo po slikaričinoj intuiciji (ali ipak – od toplih prema hladnima), upravo kao i treperavi lazurni tonovi i nijanse bijele, sive i crne boje kvadratića.

Dok preostale četiri slike nemaju situaciju pozadina-prednji plan, na petoj je slici autorica vještim iluzioniranjem – kontrastiranjem kvadratića različitih tonskih nijansi – stvorila privid dubine, koja čini pozadinu slike, iz koje k tomu kao da proviruju nekakvi likovi, koji čine prednji plan slike.

            Osim ambijentalnih, jer ovih pet slika čini i profinjen i senzibilan ambijent, Darijini novi radovi svjedoče i o konceptualnim promišljanjima. Naime, recipijent sa slušalicama stoji pred slikom i sluša kako je Darija “poslagala” zvukove koji, svojim dubokim i mekim zvukovima, prate logiku i ritam širenja skala na slici. Tonski materijal u velikoj se mjeri poklapa s vizualnim činjenicama na slici i pomoću karaktera zvuka prati atmosferu slike, pa je tonski materijal autorica zamislila kao konstitutivni dio slike. U audio instalaciji crni kvadrat «Ž» počinje duboko u bas ključu, pa kako se nižu tonovi sivila, tako se i tonovi zvuka penju kroz nekoliko oktava, uključujući i sve polutonove, sa povisilicama i snizilicama. Melodiju određuje izgled slike – jer slika, nakon što je skladana i naslikana, može biti i «odsvirana». Karakter slike zadaje i narav zvuka, odnosno glazbalo kojim će slika biti odsvirana( «duboko Ž» pucano je iz pištolja, «KKK» odlupetano na drvenoj dasci, «gle-psssk» prati aplauz), kaže Darija.

I najnoviji radovi očituju da je Darija tvorac raskošnih vizualnih spektakala, fantast koji iz sužena repertoara geometrijskih oblika izvlači složene i duhovite sklopove.

Ovo slikarstvo karakterizira izrazita preciznost, i to ona koja iziskuje veliku dozu koncentracije u izvedbi spleta vrpci. Ovo je slikarstvo, posvećujući izuzetnu pozornost idejnom, ali i tehnološkom nastajanju slike, upravo Darijin osobni prinos vještini i znanju, promišljanju i spontanosti, živosti i dinamičnosti koje slikarstvo kao medij dopušta.

            Nove slike, pridružena im audio instalacuja i film, iznova očituju da je Darija autor jednog od  najkonzekventnije razvijanih rukopisa u našem recentnom slikarstvu, koji iz izložbe u izložbu doživljava sve začudnije samoobnavljajuće, svježe i vitalne inačice, uvijek ostvarene prema novim oblikovnim rješenjima, koja pomno smješta u odgovarajuće duhovne konstelacije i kontekste.  

            I ovaj ciklus slika očituje činjenicu da Darija ni u jednom trenutku ne želi izgrađivati  definitivnu, u sebi zatvorenu, savršenu, idealnu cjelinu/formu, nego je kod nje sve uvijek zaustavljeno u jednoj etapi razvoja istraživanja – dakle otvoreno – s tek trasiranim neslućenim mogućnostima daljih varijacija na istu temu.

            Uvijek vitalnom i svježom slikarskom proizvodnjom Darija zanavlja vlastita istraživanja koja redovito rezultiraju novim i nadasve uvjerljivim oblikovnim rješenjima, slikarskim ciklusima i konstelacijama i neumorno trasira daljnje mogućnosti istraživanja i gradnje novih konstrukta, potvrđujući staru istinu da je u strogoj umjetnosti konstruktivna pristupa imaginacija ne samo neophodna, nego u krajnjoj konzekvenciji i odnosi prevagu nad svim sistemskim i sistematskim razradama.

Ivica ŽUPAN